Pegla.com - Totalna techno peglaona

Zdravo djeco,

prateći dramu oko Thievery Corporation prošlog tjedna, istinski sam suosjećao s vama, drugarima svojim, i čekao da prestane kiša i zasja sunce žarko. Iako sam Thievery odgledao dan prije u prijateljskom Becu, i iako je taj Thievery bio sasvim dobar, nekako mi se čini da bi zagrebački koncert bio još bolji da nije bilo te meteorologije. Zadubljen u tu i takvu duboku kontemplaciju, nisam ni primijetio da je stigla i srijeda, a s njom i Moloko. Igrom sudbine sam tjedan prije nabavio kartu, iako su rasprodane prije mjesec dana, i kad se već ukazala prilika, odlučio sam investirati krvavo zarađenih 25 eura u taj kulturnoumjetnički događaj.
Zanima li to uopće Pegline čitatelje, veliko je pitanje. To je, jelte, koncert benda koji nešto svira, i nema nikakvog Jeffa Millsa koji jednom rukom miksa na sedam gramofona ni Dundova koji dundi li ga dundi. Pretpostavljam ipak da većina peglača zna da se radi o nekadašnjem trip hop bandu koji je postao zanimljiv house publici kad je Boris Dlugosch remiksirao njihovu Sing It Back. To je stvar koju znaju svi i moja baba, zahvaljujući reklami za Vipme Van i Vipme Fan, a to treba cijeniti jer moja baba ima 90 godina. Tako je to krenulo, Moloko su od onda remiksirali svi živi i neživi, a Roisin Murphy je posuđivala glas na vise house hitova, da ih sad ne nabrajam.

Valjda to onda ipak malo zanima Pegline čitatelje, pa kad sam to ustanovio, mogu nastaviti krucijalnom informacijom da je koncert održan u bečkom WUK-u, što god to značilo. Prostor je veličine OTV-a, a karte su otišle prije sto godina, što znači da su mogli naći i malo veću dvoranu, budući da je Moloko bio zadnji put u Beču prije sedam godina. To je pjevačica Roisin odmah na početku svečano izjavila, kao i to da je njeno srce veliko i otvoreno i ovo će biti velika noć i bit će emocija na vagone... Čuvši to, odmah sam se razveselio pomislivši da to obećava jedan koncert od brat bratu tri i po sata ili duže. Ali, kojeg li iznenađenja, kao i Thievery, i ovo je trajalo točno sat i po – postoji li međunarodna teroristička organizacija koja drži kao taoce članove obitelji uglednih umjetnika i ubit će ih ako sviraju i minutu duže od devedeset minuta?! Ako je tako, onda dobro - ipak je ljudski život najvažniji.
Trajanje koncerta mu je ujedno bila i jedina mana. Kako se službeno zove to što Moloko zapravo svira, sigurno zna Zlatko Gall, a mi obični smrtnici primjećujemo da je to u principu pop glazba, iako daleko od trivijalne: možda nekakav dramatični dance pop. Na zadnjem albumu sve je puno nabrijanih gudača, pola stvari su sentiši a drugih pola ovakav ili onakav, uvjetno rečeno, uživo odsviran house. Da ne gnjavim previše, tako nekako je bilo i na koncertu. Odsvirali su većinu stvari sa novog albuma "Statues" plus "Time Is Now" i "Pure Pleasure Seeker" (u novoj prilično histeričnoj verziji) s predzadnjeg, čini mi se još jednu stariju (ili barem meni manje poznatu) i za kraju, naravno, "Sing It Back".
Svaka imalo brza stvar pretvorena je u desetominutnu razbijačinu, a gazda, okružen s desetak klavijatura i samplera, za takve bi prigode uključio i ritam mašinu, pa nek se narod veseli. Ekipa od pet ljudi je sve to odsvirala savršeno, ali glavna je bez daljnjega bila Roisin Murphy - iako nisam nikad gledao ni Edith Piaf ni PJ Harvey, nekako mi se čini da je ovo kombinacija scenskog nastupa njih dvije. Roisin je apsolutno dominirala stageom, savršeno otpjevala sve sto je trebalo, tu i tamo i zaplesala (na momente i prilično neuravnoteženo), i potpuno je jasno da je zbog nje onaj na klavijaturama stavio polucilindar na glavu, da netko i na njega pogleda. Možda nekoga zanima da bi modni kritičari bi za njezin stil rekli da je "trash", a valjda se jedino tako i može nazvati narančasto-srebrna kombinacija u većem dijelu koncerta, a ljubičasta Adidas trenirka za bis.
Taj bis je naravno bio "Sing It Back" za kraj (i još jedna stvar prije ali sam zaboravio koja), a izgleda da i u Austriji znaju za VIPnetovu reklamu jer je tu uslijedio urnebes i raspašoj te zborno pjevanje i "Hände hoch". Publika su uglavnom bili uvjetno rečeno malo stariji ljudi (što je meni naravno bilo bas super jer me nijedan maloljetnik nije polio pivom ili mi zabio lakat u rebra), i to onakva ekipa kakva kod nas izlazi recimo u KSET ili Močvaru -vole oni i house a poneki i techno ali ne idu na partije jer se boje da će ih tamo odmah ponuditi kakvom opojnom drogom čemu oni neće odoljeti te će istom postati ovisnicima. Sve u svemu, kulturni i pristojni ljudi koji su prije početka čekali u redu pred ulazom iako je padala kiša, i nisu se gurali kao na brdovitom Balkanu - Evropa je to.

Dakle, strašno dobar koncert, a ako stvarno u Beč dolaze svakih sedam godina, onda u Hrvatsku očito neće doći nikad. Ali zato dolaze Iron Maiden (kao vino - sto stariji to bolji!) pa eto barem nešto. U Beč zato stižu, i to na stadion Rapida, ljubimac žena Bon Jovi, zatim Herbert Grönemayer (njemačka kombinacija Arsena Dedica i Mise Kovaca), u Stadthalle pred 10 000 ljudi prije par dana nastupila je Annie Lennox (druga, ako ne i treća mladost!), a uskoro stizu i Whitesnake (čujem da su bolji nego ikad!), dok je jedan i jedini Robbie Williams rasprodan već mjesecima. Ne zaboravimo i veliki comeback legendarne Nene, koja predstavlja revival nečega sto ovdje zovu NDW (novi njemački val), a tome daju jednako značenje kao i mi našem novom valu. Nena još i relativno pristojno izgleda, za razliku od stare kajle Kim Wilde s kojom je napravila promotivni duet.
Što se tiče pravih stvari, Beč je pun lagane elektronike, pa je puno i takvih partija (chill out, dub, leftfield, drum'n'bass). S druge strane su ogromni raveovi s uglavnom bezveznim njemačkim technom i komercijalnim tranceom, a zlatne sredine, tj. partija s onakvim gostujućim DJ-ima kakve imaju Best i OTV, kao da nema. To je očito stvar tržišta i ničega drugoga - valjda bečka publika takve partije i ne treba, ili ih treba puno manje nego omladina tranzicijskih zemalja u kojima ne funkcionira ništa osim toga.

Pozdrav

Krešo-Utorak, 27. 05. 2003.

Povratak na naslovnicu

KONTAKT : IMPRESSUM : MARKETING : PRESS CLUB

PEGLA.COM 2000.