| |
|
|
Peglina Procjena Katastrofe (PPK):
12% |
| |
| |
Piše: Sergio
 Pred malo više od pola stoljeća, negdje je u Poljskoj jedan njemački liječnik dobio šansu kakvu malo koji znanstvenik ikada dobije - eksperimentirati na živim ljudima. Njegova profesionalna radoznalost nije imala granica, a pitanja su sama navirala: s kolike visine čovjek može pasti a da ne pogine? Koliko dana može izdržati bez spavanja prije nego umre? Nakon koliko sekundi pojedina vrst otrovnog plina ubija? Može li se vlastita mokraća koristiti kao hranjivi napitak u slučaju potrebe? Pa sve to na uzorku od par tisuća ljudi koje je slobodno birao unutar skupa od četiri milijuna... koliko se nagađa da je u bližoj okolini njegove ordinacije pojeo mrak (i vatra, i plin, i metak...) tijekom, za njegova istraživanja dosta intenzivnih, par godina. Ime mu bijaše dr. Mengele, a premda je tijekom višegodišnjeg predanog rada došao do nekih doista vrijednih znanstvenih podataka (i daleko više morbidno-beskorisnih), vječno nezahvalni i zavidni ljudi pokušali su mu prišiti nekakva kvazi-krivična djela protiv humanosti - i to baš kad mu je bilo najteže, odmah nakon smrti dragog mu prijatelja, zaštitnika i mentora, možda čak i jedinog čovjeka koji ga je istinski shvaćao i podržavao u radu - izvjesnog austrijanca Adolfa. Vjerojatno se pitate čemu ovaj debilni povijesni uvod? Čekajte još samo malo, najbolje tek dolazi...
Elem, našem se doktoru nisu baš jako dopao stav kakav je počeo prevladavati u javnosti sredinom '45. godine prošlog stoljeća u svezi sa znanstvenim opitima koje je provodio, pa je nažicao dolar ili dva od staraca i prijatelja, te zbrisao u najmračnije dubine Južne Amerike gdje je, kako legenda kaže, intenzivno radio na kloniranju ljudi - konkretno, nesretno preminulog, a već ranije spomenutog prijatelja Adolfa. No prema onome što vidjesmo sinoć, nema nikakve dvojbe, dottore je malo radio i "sa strane", pa za svoj gušt napravio i ponekog vlastitog klona. Jedan se od njih pola stoljeća kasnije uvukao u organizacijski odbor Astralisa, Perfectiona ili Besta, te je osmislio novi projekt i, bestidno ne skrivajući namjere, nazvao ga - "Maximum". Ciljevi istraživanja bili su na tragu očevih opita: koliko se ljudi maksimalno može nagurati u Best tako da veći dio njih preživi? Gdje su maksimumi ljudskog strpljenja? Koliko vremena maksimalno može čovjek ubačen u nenormalne i neljudske uvjete izdržati prije nego ispali na živce? Koliko se maksimalno ljudi u milijunskom gradu može kvalitetnom promidžbom uvjeriti kako je upravo izvrsna ideja platiti za vlastito mučenje? I tako...
Što da vam kažemo: gužva je bila očajna! Ako ste mislili kako je na Astralisima inače (barem prema tom kriteriju)  nepodnošljivo, a propustili ste Maximum - you ain't seen anything yet! Stravično nešto. Katastrofa na ulazu, rasulo na garderobi, krkljanac na podiju... Jedan nam je od organizatora u neformalnom razgovoru rekao kako su "mogli dignuti cijenu pa tako možda malo utjecati na gužvu, ali Tsuyoshi Suzuki tako rijetko dolazi u Hrvatsku da su odlučili... eto... omogućiti svima da ga vide". Aaalelujaaa, heeeey meeeen, ooooh brothers... kakva humana gesta! Da, baš to: vidjeli smo Suzukija. I slikali ga. A jesmo li ga čuli? Paaa, da, svjedoci smo da je neke ploče vrtio, u par navrata smo uspjeli uhvatiti poneki fragment, ali globalno uzevši - previše smo bili zaokupljeni egzistencijalnim problemima da bi doista mogli čuti to što je pokušavao prenijeti publici.
A da je to malo što smo čuli barem bilo loše - lijepo bi se pokupili nakon pola sata, došli kući, digli stražnju nogu i urinirali po ovoj recenziji narednih sat vremena. Nažalost (ili na sreću)... Suzuki je Genij. Bog. Zapravo Božica, i to Šiva... ona s šest ruku. Taj čovjek s takvom nevjerojatnom lakoćom i ležernošću slaže naizgled nespojive stvari da se to ne da riječima opisati. S trancea glatko prelazi na elektronski adaptiranu koračnicu (!), pa na techno pa opet natrag na trance... znamo da zvuči nevjerojatno - to morate čuti da biste povjerovali. Stvarno, sve što se o njemu priča sasvim je istinito, a ako još i stoji tvrdnja kako on kao Vječni Pionir trancea pušta ono što će drugi tek za godinu ili dvije - veselimo se budućnosti... jer ovo je bilo fantastično. Čista desetka. Njega je naslijedio Pascal F.E.O.S. koji je počeo očajnim Horroristovim "Night in NY" kojeg valjda popularnim čini samo lascivan (da ne kažemo pornografski) tekst, opis sna svakog pubertetlije, a nastavio je nešto (dosta) bolje, no i dalje nedovoljno kvalitetno da bi nas zadržao na (u 4h ujutro!) još uvijek totalno prebukiranom podiju... te smo otišli.
I dopustite samo još par riječi o posjetiteljima: oprostite, oprostite, i još jednom oprostite dragi moji prijatelji iz Špice na sve možebitne, eventualne, direktne i indirektne zajedljive, cinične ili ironične komentare koje sam možda u nekom trenutku svjesno ili nesvjesno izgovorio, jer ovo je sinoć bilo prestrašno i apsolutno alarmantno.
I na kraju - ocjena. Uff... ovisi što se ocjenjuje. Glazba, (ponajprije zahvaljujući Kawasakiju) izvrsna, atmosfera očajna, gužva nepodnošljiva, ukupni dojam katastrofa. Na koncu smo imali osjećaj k'o da nas je netko odveo na najljepšu pješčanu plažu najljepšeg Karipskog otoka - i svezao nas za stup da se pržimo na suncu! Sve je bilo tu, sve je na prvi pogled bilo savršeno, ali, eto, tek taj jedan "sitan" detalj - značajno prevelik broj ljudi - upropastio je sve! Ovaj ćemo party pamtiti kao "onaj na kojem je bio Tsuyoshi", a bez trunke dodatnih emocija koje takva sjećanja obično potaknu. Platili bi 200 kn da se možemo naći opet u istom okruženju sa trostruko manje ljudi, ali i još dodatnih 200 kn preko toga da ne moramo ponoviti iskustvo tog petka navečer.
Ah, da, ocjena... 'Ajmo k'o na Hugu dodavati i oduzimati po stavkama:
| Glazba: |
+92% |
| Prostor: |
+20% |
| Atmosfera: |
-50% |
| Ekipa: |
-30% |
| Subjektivni
dodatak: |
-20% |
| Ukupno: |
+12% |
|
|
| |
|
Do sada 3303 pogleda,
9
glasača, s prosječnom ocjenom: 7,56
|
| |
|
|
